Vesti sa Fronta
Juče (20. 12.2007.) od popodnevnih sati do kasno u noć, Front se razvio na tri linije. Ponovo se potvrdilo staro ratno pravilo, da su podnapiti borci hrabriji i odaniji, tako da se broj boraca do kraja dana udvadesetostručio.
sa prve linije
kurir Jovica
Art Klinika
U Art Klinici sa početkom od 17. časova prikazano je nekoliko filmova produkcije Akademije umetnosti iz Novog Sada. Na samom početku projekcije sa sve predstavnikom organizacije Fronta i domaćina Art Klinike, bilo je ukupno 7 (slovima: sedam) gledalaca. Taj broj se u narednih sat vremena udvostručio. Uzevši u obzir iskustva iz prethodnih godina, lako možemo doći do zaključka da „studentski film“ per se nije zanimljiv za gledanje. Naravno, znamo da odrednica „studentski film“ jeste stvar pristupa, a ne naziv žanra. Međutim - sa malo podmetanja i dobre volje da budemo duhoviti – možemo ga posmatrati i tako. Pokojni Živojin Pavlović je u jednom intervjuu iz sredine osamdesetih dao lucidnu definiciju razlike između amaterskog i profesionalnog filma: „U profesionalno urađenom filmu, autor ostaje sa strane a akteri svojim postupcima navode gledaoca na percipiranje događaja, dok u amaterskom filmu autor uleće i svako malo nam govori, evo vidite, ovo sam ja želeo da pokažem.“ U tom smislu, studentski filmovi su mahom amaterski filmovi i tako se i trebaju gledati.
Kao žanra, „odlike studentskog filma“ su želje autora da pokažu šta su naučili i kojim veštinama filmskog zanata su ovladali. Da je radnja jasna, da su karakteri donekle podcrtani, da je sa tehničke strane sve u redu (svetlo, oštrina snimka, pravila kretanja iz kadra u kadar...) i da je priča kompaktna.
U tom kontekstu, film Miloša Pušića po priči Aleksandra Tišme, je pravi studentski film. On je u nepunih pola sata dokazao da je na vrlo visokom nivou ovladao žanrom melodrame i da ima mogućnosti, mogao bi sa zanatske strane, sasvim solidno da režira i dugometražni film. U ovom filmu međutim, preterao je sa količinom izravne simbolizacije, tako da film pati od određenog „viška“ toga, što jednim delom ide na dušu montažera, koji je primenom montažnih tehnika koje jesu bile inovacija šezdesetih godina, jednostavno, takođe preterao.
Drugi film koji vredi spomenuti jeste film Gvozdena Đurića „Žrtva“, gde dobijamo još jednu, na mnoge načine već viđenu, skiciranu tužnu životnu priču glavnog aktera. Uspešan otklon od niza takvih produkata ovom filmu daje majstorsko baratanje kamerom, crno bela tehnika koja, već kao takva šuruje se ART-om, kao i samonaracija glavnog aktera koja je izvedena bez namere da udara na najniže instinkte („jeftine fazone“), na žaljenje, odnosno samosažaljenje aktera, odnosno druga krajnost, da se izrugivanjem postigne tzv. humoristični momenat. Gvozden Đurić je velikim delom uspeo da izbegne zamke koje koncept „stavljanja nesrećnog čoveka pred kamere“ sa sobom uvek nosi.
Ostali prikazani filmovi zadovoljavaju kriterijum studentskog filma, jer su ga radili studenti.
Takmičarski program
Sa početkom od 21. čas (sat vremena pomeranja u odnosu na najavljeno), u KCNS prikazano je osam filmova u do dve trećine popunjenoj sali. Recenzije nekih od ovih moći ćete da čitate nakon završetka festivala.
Crna Kuća
Sa početkom u 23 časa subotički bend Pionir 10 koji je letos prošetao do vrha top-lista, održao jedan od svojih prosečnih koncerata. Tehnički problemi sa pucanjem žica, vidni umor izvođača prouzrokovao je da ne donesu svoje najsjajnije izdanje. Ipak, publika, nekih sedamdesetak-osamdesetak ljudi, čini se, nije bila razočarana.